Svjetlo i Tama

Neki dan sam se vozio u tramvaju. Ne volim se voziti u tramvaju jer nažalost uvijek osjetim nekakvu negativu u njemu. Ta negativa raste ako ne nađem mjesto za sjedenje. Stojim tako pokraj prozora i gledam van. Pokušavam se zamisliti negdje na tratini. Pasem krave. Fali mi sunce. I tako u nekom polutjeskobnom stanju ipak pogledam oko sebe. Žena do mene čita knjigu. Tek je počela, možda je na tridesetoj strani. Odjednom počinje klimati. Slaže se sa autorom. To me nekako diglo, pa ona je sada nešto shvatila i bio sam sretan. Možda će se sada netko dići u tramvaju, povikati: "Ne mogu više ovako!" i svi ćemo izaći iz tramvaja plešući i zapalit' sabor. Malo sam pričekao, ali ništa krucijalno se nije dogodilo. Znatiželja me povukla da pročitam koliko mogu iz knjige, da vidim o čemu se radi. Par redaka sam pohvatao. "Ta žena je bila jadna, prepuštena svojim strastima i žudnjom. Bila je opsjednuta đavlem i samo joj Bog može pomoći. Bog je svemoguć!" Prva reakcija koju sam osjetio je bila ljutnja. Kako je jednostavno okriviti nekoga drugoga. Siroti Đavo. Pa žena je možda nimfomanka, pa to ne treba biti loše. Možda je tekst govorio o nečem drugom, možda nisam shvatio. Ta žena se očito slagala sa tekstom. Možda je ona bila nimfomanka. Dugo vremena nakon što sam izašao  iz tramvaja sam razmišljao o tome. Lako je okriviti nekoga drugoga za naše mane. Zašto su to mane? Društvo je stvorilo mane. Crkva je stvorila nimfomanke. Ako nisam zadovoljan sa sobom, pokušati ću to popraviti. Ako sam sebi ne odgovaram, promijeniti ću to. Ja sam Bog i Đavo u jednom. Sam odlučujem na kojeg od njih dvojice ću se više osloniti i to je samo moje. Taj proces nije lagan. Neki će reći "više Ja" i "Ego", neki će svijetlost i tamu poistovjetiti sa nečim drugim, ali u suštini sve se vodi na isto. Unutarnju borbu. Ne mora biti borba. Može biti prilika. Svijetlost i tama imaju veliki potencijal. Mogu naučiti kako crpiti snagu iz jedne i iz druge. List voli svjetlost i raste prema njoj, a korijen ne može bez vlažne tame. I jedan i drugi omogućavaju biljci predivan cvijet. U meni leži sve što trebam za rast. Odlučujem rasti.

Povratak

Zemlja. Mahovina na kamenju. Krš. Ponikve. Borovi i jele. Šipak. Vjetar. Stajao sam tako sred poljane. Netaknuta priroda svugdje oko mene. Zaboravio sam biti čovjek. Nisam vidio kuće, a i ako bi ih vidio, ignorirao sam ih. Osjećao sam se napušten od civilizacije. Gledao sam vjetrušu kako čeka plijen. Nije ni mahala krilima jer joj je vjetar davao dovoljno uzgona. Zemlja je prekrivena suhom travom i ljekovitim biljem. Šaptala je. Nije htjela govoriti glasno jer bi vjetar odnio njene tajne daleko. Ovdje je bila tajna sigurna. Tajna je nicala u vidu mladih borova. Prekriveni nježnim bodljikama. Sami su se posijali. Šuma se vraća polako. Zemlja je prekrila i kamenje. Vire iz nje kao ledenjaci u moru. Oaze su lišajeva i mahovine. Mravinjaci. Sretan sam. Ovdje je sve u dinamičkoj ravnoteži. Ovdje sam i ja u dinamičkoj ravnoteži.