Zemlja. Mahovina na kamenju. Krš. Ponikve. Borovi i jele. Šipak. Vjetar. Stajao sam tako sred poljane. Netaknuta priroda svugdje oko mene. Zaboravio sam biti čovjek. Nisam vidio kuće, a i ako bi ih vidio, ignorirao sam ih. Osjećao sam se napušten od civilizacije. Gledao sam vjetrušu kako čeka plijen. Nije ni mahala krilima jer joj je vjetar davao dovoljno uzgona. Zemlja je prekrivena suhom travom i ljekovitim biljem. Šaptala je. Nije htjela govoriti glasno jer bi vjetar odnio njene tajne daleko. Ovdje je bila tajna sigurna. Tajna je nicala u vidu mladih borova. Prekriveni nježnim bodljikama. Sami su se posijali. Šuma se vraća polako. Zemlja je prekrila i kamenje. Vire iz nje kao ledenjaci u moru. Oaze su lišajeva i mahovine. Mravinjaci. Sretan sam. Ovdje je sve u dinamičkoj ravnoteži. Ovdje sam i ja u dinamičkoj ravnoteži.
No comments:
Post a Comment