Bio sam doma. Na dan i pol. Vozim se u busu. Rekapituliram što sam sve vidio u gradu u kojem sam odrastao. Samo sam se prošetao po centru grada jednu večer. Kao valjda i u većini drugih hrvatskih gradova, dućani u centru Čakovca se zatvaraju. Postoje kafići, 2 knjižare, banke i pekare. Dio naše budućnosti. Nisam vidio voćaru, ali sam vidio gdje mogu odabrati novu tarifu koja je bolja od stare. Nisam vidio postolara, ali sam vidio kineski dućan. Fali mi centar grada od prije. Mali dućančići i butici. Plac je opstao. Vjerojatno je posjećeniji od bilo čega drugog. Vozio sam se u busu iz Varaždina do Zagreba starom cestom. Prodaju se kuće. Svugdje. Pitam se tko će ih kupiti. Ljudi bježe u velike gradove jer love posao. Ne vide koliko posla ima oko njih. Postaju robovi kredita i sreće koja im se nameće preko obrazaca i reklama. Kada sve prodamo što posjedujemo, što ćemo onda? Vraćati plastične boce? Tko će nam platiti naknadu kad se svi dućani zatvore jer nitko neće ništa kupiti? Tko nam kontrolira hranu? Živimo opet u komunizmu. Mislimo da smo slobodni. Malo tko cijeni zemlju. Jedva čekam otići na selo gdje muzem svoju kravicu ili kozicu. Pravim sir. Jašem konje. Okopavam kukuruz. Meljem heljdu. Perem veš na potoku. Gledam u oblake. Zvijezde. Tražim djetelinu sa četiri lista. Vrcam med. Pečem rakiju. Što nam se dogodilo? Da li je ovo rezultat našeg rasta i da li su naši roditelji, preci, civilizacije ispred nas svoje živote davale za ovo? Ja sam hrabar i skrećem s tog puta. Možda se i vraćam. Ovo nije moj pravi put. Pođi sa mnom. Tamo gdje ja idem ima mjesta i za tebe.
No comments:
Post a Comment