Vožnja tramvajom u Zagrebu. Prošlo je 18:00 sati. Prolazimo pokraj Lisinskog. Gledam tu zgradu i divim se njenom potencijalu. Jedna od utvrda kulture ovog svijeta. Čovjek je od vatre došao do opernih raskoši na pokretnim binama. Prekrasno. Pogled upirem unaprijed. Prema ljudima. Cura od kakvih 20tak sa slušalicama u ušima gleda prema van. Da li i ona razmišlja o Don Giovanniju? Iza nje tri tinejdžerice zure u mobitele. Ispred njih 2 mladića zure u mobitele. Pokraj mene dvojica pričaju o Samsung Note. Ispred njih baka šalje poruku na mobitelu sa fizičkom tipkovnicom. Odjednom sam okružen tehnologijom. Da se razumijemo, obožavam tehnologiju, to je jedan od Prometejevih darova, ali ovo... Ne radi se o tome koliko je ta mala spravica sposobna i koliko toga može, nego o tome koliko je moćna... Ta mala spravica je crna rupa za naše misli. Da li bi Newton skužio zakon gravitacije da je imao mobitel? Kada bi mu bilo dosadno igrao bi Candy Crush Sagu. Možda se ne bi bavio fizikom. Da li je to cilj? Ljude prikovati pred televizore, igrače konzole, socijalne mreže? I ja sam do danas nizao po tri bombona na monitoru, ali u jednom trenu imao sam osjećaj kao da ne postojim. Kao da sam iluzija. Ljuska. Prazna ljuska. Možda sam se probudio danas. Kao u Neo u Matrici. Ne vjerujem da ću sada voditi rat s mašinama, ali potruditi ću se da im ne postanem rob. Njima ili onima koji su ih napravili. Okrenuti ću se sebi, svojima i finoj vibraciji. Naravno da ovaj blog pišem na kompjuteru a ne svojim mislima. Htio bih da se me čuje. Pišem onima koji sada zure u monitor. Razmislite da li je to stvarno ono što želite. Možda se među vama krije jedan Bach, jedna Kahlo, ili Usui, možda i Tesla ili Ružička. Pogledaj ovaj stvarni svijet oko sebe. Pronađi nešto što ti ispunjava srce. Osjeti to.
No comments:
Post a Comment