Vibracije

Vožnja busem me uvijek navede na razmišljanje o vibracijama. Sigurno se to događa svima koji su imali iskustvo sjedenja pokraj nepoznate osobe neko duže vrijeme. Nekada ti je OK sjediti pokraj nekoga. Nekada bude neugodno. Nekada se osjećaš kao da ti je netko ispio svu energiju iz tebe. Nekada bi najrađe razgovarao cijelim putem. 

 

Ovo su moja razmišljanja, za mene su logična i imaju slijed, ali ne moraš se složiti sa mnom. Imaš i ti svoju glavu. Svaka stvar, svako biće je sačinjeno od molekula i atoma. Oni su iskombinirani na razne načine i vezani jedan za drugog na razne načine. Udaljenosti istih atoma u različitim molekulama mogu varirati i biti različite. Atom je sačinjen od protona, elektrona i neutrona. Te čestice su načinjene od kvarkova, oni se daju još rasčlaniti na čestice koje većina nas ne poznaje, a postoje samo teorije o tome od čega su one načinjene. Najvjerojatnije od strings, ali nije ni to još sigurno.

Kada moby "pjeva" da smo svi načinjeni od zvijezda ili kada Neill de Grasse Tyson o tome priča, ima smisla. Sva materija je napravljena od čestica. Čestice vibriraju, čestice zrače. Željezo zrači na sobnoj temperaturi, ali u nama nevidljivom spektru. Kada zagrijemo željezo, počinje sjati crveno, pa onda postane sve svjetlije i svjetlije dok izgleda kao da samo svijetli. (za one koji žele znati više) Mi smo ipak fleksibilniji od komada željeza. Naši atomi i molekule vibriraju i kreću se. Kroz nas putuju elektromagnetni impulsi. Svašta se tu nešto događa. Zračimo na više različitih frekvencija. Svatko od nas se sastoji najviše od (redom) kisika, ugljika i vodika, ali i raznih drugih elemenata. Svaka najmanja razlika utječe na sveukupnu vibraciju. 

Zamisli sada kako sve te molekule vibriraju. Vibriraju i tkiva. Uz to kolaju krv i voda kroz ta tkiva. Svaka svjesna, nesvjesna radnja i misao prouzroče malu oluju čiji se električni potencijal kreće kroz cijelo tijelo i obavija tkiva, stanice, molekule. Svako tijelo zrači nekom frekvencijom ili valnom duljinom. Kada se sretnu dva vala, dolazi do interferencije. Ako imaju istu valnu duljinu i nalaze se u istoj fazi, doći će do konstruktivne interferencije ili pojačanja njihovih amplituda. Ako su u fazi suprotnoj jedna drugoj, onda će doći do destruktivne interferencije ili totalnog poništenja. Drugim riječima kada se dva vala sretnu, mogu se udružiti u jedan veći val ili se poništiti. Ova dva primjera su ekstremi, vjerojatnije je sve između.

Sjedimo tako neka bakica i ja jutros u busu. Ona sva neka kul. Ja se još nisam probudio i još sam bio i ja kul. Nekako smo si pasali bakica i ja. Nismo baš pričali, ali mislim da se nam nijednome nije dalo, daleko od toga da ne bi pričali. Pokraj mene s druge, desne, strane, dakle preko onog prolaza u busu, sjedila je neka žena koja mi je smetala. Recimo da su valne duljine od bakice slijeva pasale puno bolje nego od žene zdesna.

Zamisli sada svemir. Zamisli sada zvijezdu koja emitira zračenja ogromne energije (da, zračenje ima energiju) i ti. Cijeli svemir pun zvijezda, planeta, kometa, meteorita, možda vanzemaljci, drugi ljudi, biljke, životinje, virusi i ti. Svi zajedno vibriramo. Svi zajedno sviramo.

Tehnološko ropstvo

Vožnja tramvajom u Zagrebu. Prošlo je 18:00 sati. Prolazimo pokraj Lisinskog. Gledam tu zgradu i divim se njenom potencijalu. Jedna od utvrda kulture ovog svijeta. Čovjek je od vatre došao do opernih raskoši na pokretnim binama. Prekrasno. Pogled upirem unaprijed. Prema ljudima. Cura od kakvih 20tak sa slušalicama u ušima gleda prema van. Da li i ona razmišlja o Don Giovanniju? Iza nje tri tinejdžerice zure u mobitele. Ispred njih 2 mladića zure u mobitele. Pokraj mene dvojica pričaju o Samsung Note. Ispred njih baka šalje poruku na mobitelu sa fizičkom tipkovnicom. Odjednom sam okružen tehnologijom. Da se razumijemo, obožavam tehnologiju, to je jedan od Prometejevih darova, ali ovo... Ne radi se o tome koliko je ta mala spravica sposobna i koliko toga može, nego o tome koliko je moćna... Ta mala spravica je crna rupa za naše misli. Da li bi Newton skužio zakon gravitacije da je imao mobitel? Kada bi mu bilo dosadno igrao bi Candy Crush Sagu. Možda se ne bi bavio fizikom. Da li je to cilj? Ljude prikovati pred televizore, igrače konzole, socijalne mreže? I ja sam do danas nizao po tri bombona na monitoru, ali u jednom trenu imao sam osjećaj kao da ne postojim. Kao da sam iluzija. Ljuska. Prazna ljuska. Možda sam se probudio danas. Kao u Neo u Matrici. Ne vjerujem da ću sada voditi rat s mašinama, ali potruditi ću se da im ne postanem rob. Njima ili onima koji su ih napravili. Okrenuti ću se sebi, svojima i finoj vibraciji. Naravno da ovaj blog pišem na kompjuteru a ne svojim mislima. Htio bih da se me čuje. Pišem onima koji sada zure u monitor. Razmislite da li je to stvarno ono što želite. Možda se među vama krije jedan Bach, jedna Kahlo, ili Usui, možda i Tesla ili Ružička. Pogledaj ovaj stvarni svijet oko sebe. Pronađi nešto što ti ispunjava srce. Osjeti to.

Bura, lift i smisao života

Ne znam kakav je to danas dan. Konstelacije, trigoni, kvadrati, kundalini, sve je zapravo čarobno. Izgleda da je ova bura osvježila i misli. Ne svima. Neki ljudi ne znaju čemu služi lift. Skoro sam napisao nažalost, ali da li ih zbilja žalim? Možda čak i zavidim. Nadam se da su svjesni te neizmjerne sreće. Ako ne stisneš odgovarajući gumb za odgovarajući kat, može se desiti da završiš na nekom drugom katu. Upoznaš ljude, pogledaš što ima na tom katu, možda se dogodi nešto čarobno. Ne. Većina će ljudi reagirati negativno. "Pas mater, nisam na taj kat htio" ili "ajme, sada moram paničiti jer ne znam gdje sam". Možda bi nam svima bilo lakše kada nas ne bi bilo strah, kada bi nove situacije doživljavali kao potencijal i pokušali napraviti nešto najbolje za nas. Neke ljude usrećuje kada si čine loše. Vjerojatno je to isto OK. Meni je svejedno. Nije moja stvar.

Ta čarobna sposobnost redukcije i postavljanje prioriteta. Nekome je to komplicirano, nekome je to mačji kašalj, nekome mačku je mačji kašalj najgora stvar na svijetu. I opet se vraćamo pojedincu. Da nema pojedinca, ne bi bilo ni društva. Mislim da je većina ljudi zamijenila individualnost za usamljenost. Mislim da ne treba ići u ekstreme, ali vjerojatno ima ljudi koji to moraju jer su po prirodi sami u ekstremu. Možda se nekima ne sviđa ideja balansa i optimalnosti. To je sasvim u redu. Ima jako puno mudrih misli o nekoj određenoj stvari, s druge strane ima i onih koje opovrgavaju iste. Što je veće lice, to je veće i naličje. Mislim da jesam mudar, s obzirom koliko mi treba i koliko toga znam. Mislim da si i ti mudar. S druge strane znam biti jako površan i osuđivati ljude koji ne stisnu odgovarajući gumb u liftu.

Život je avantura. U biti, može biti avantura ako to želiš. Nekome je avantura izležavanje na kauču ili slinjenje po tastaturi.

Vraćanje

Bio sam doma. Na dan i pol. Vozim se u busu. Rekapituliram što sam sve vidio u gradu u kojem sam odrastao. Samo sam se prošetao po centru grada jednu večer. Kao valjda i u većini drugih hrvatskih gradova, dućani u centru Čakovca se zatvaraju. Postoje kafići, 2 knjižare, banke i pekare. Dio naše budućnosti. Nisam vidio voćaru, ali sam vidio gdje mogu odabrati novu tarifu koja je bolja od stare. Nisam vidio postolara, ali sam vidio kineski dućan. Fali mi centar grada od prije. Mali dućančići i butici. Plac je opstao. Vjerojatno je posjećeniji od bilo čega drugog. Vozio sam se u busu iz Varaždina do Zagreba starom cestom. Prodaju se kuće. Svugdje. Pitam se tko će ih kupiti. Ljudi bježe u velike gradove jer love posao. Ne vide koliko posla ima oko njih. Postaju robovi kredita i sreće koja im se nameće preko obrazaca i reklama. Kada sve prodamo što posjedujemo, što ćemo onda? Vraćati plastične boce? Tko će nam platiti naknadu kad se svi dućani zatvore jer nitko neće ništa kupiti? Tko nam kontrolira hranu? Živimo opet u komunizmu. Mislimo da smo slobodni. Malo tko cijeni zemlju. Jedva čekam otići na selo gdje muzem svoju kravicu ili kozicu. Pravim sir. Jašem konje. Okopavam kukuruz. Meljem heljdu. Perem veš na potoku. Gledam u oblake. Zvijezde. Tražim djetelinu sa četiri lista. Vrcam med. Pečem rakiju. Što nam se dogodilo? Da li je ovo rezultat našeg rasta i da li su naši roditelji, preci, civilizacije ispred nas svoje živote davale za ovo? Ja sam hrabar i skrećem s tog puta. Možda se i vraćam. Ovo nije moj pravi put. Pođi sa mnom. Tamo gdje ja idem ima mjesta i za tebe.

Čudan dan druga verzija

Dakle zaspao sam negdje oko 2. Probudio sam se oko 12 i trebalo mi je neko vrijeme da skužim da vani pada snijeg. Već je lagano prelazio u kišu. Po noći mi se ugasila peć, pa sam morao palit ispočetka. Kako se peć grijala, napravio sam si najfiniji sok od mrkve, jabuke i crvene naranče. Super mi je kak Nijemci vele Blutorange, dakle naranča koja krvari. Još se nisam probudio. Napravio sam polufini ručak, nisam se razbudio. Zvao sam na posao, Zagreb, transport, obavio sve, još se nisam probudio. Stojim na autobusnoj stanici, mrzim se što čekam bus jer ga prezirem, ali nemam kišobran i ne da mi se hodat. Pokraj mene čujem Velociraptora. Okrenem se i skužim da neki deda kašlje. Uđem u bus kad ono kontrola. Skužim da sam u Rijeci. Nema švercanja. Jučer sam se šverco, ali bila je nedjelja i bus je išo u garažu. Htio bi kupit nešto. Nisam još budan, makar sam ovo sve napisao. 

Čudan dan

Dakle malo mi je čudno sve to. Selidba u Rijeku. Sada tek shvaćam koliko sam se gurao i gurao, ignorirao osjećaje usamljenosti. Najviše mi fali moj dragi. Fali mi naš život. Više to nije samo moj. Osjećam veliku povezanost. Ne mogu nijekati, postao je dio mene. Da li je dobro vezati se ili ne? Mislim da imam veliku slobodu s njim, pa tako i slobodu da mogu reći da mi fali njegova, aura, njegov miris, dodir. Blizu je, ali se čini predaleko. Mislim da nema smisla biti s nekim ako se ne vežeš. Sav taj nju-ejdž je super kad si singl. Kad postaneš dio albuma, sve je drugačije. Možda je meni tako. Vezanjem za njega zapravo dobivam sve više i više. Sve ide tako lagano i fino. Nije teško biti vezan za njega. Učinio bih sve za njega, a ne znam zašto. Nije samo da i meni bude bolje. Želim da uživa, da raste, da bude tko želi. Ne želim ga sputavati i želim promatrati kako se razvija. Zakupljam se drugim stvarima da mi vrijeme brže prođe. Još malo pa je sa mnom. Nije ni njemu lako. Onda je teško tješit njega, tješit sebe. Sve će to biti u redu. Sve je to dio škole života. Nije tako strašno. Ima i gorih stvari. Dok god mogu biti ću s njim. Nekad mi je teže ustati iz kreveta nego biti s njim. S njim je sve tako lagano i fino. Mislim da to zovu ljubav?

Prekretnica

Sjedim na kavi i nisam ni svjestan koliko me velika promjena čeka. Sve ove godine sam čekao, rastući, sada sam spreman. Dolazi veliki val, tsunami, ja stojim i čekam ga otvorenih ruku. Siguran, uzemljen sa pogledom prema gore. Srce mi je ispunjeno ljubavlju, tijelom mi teče kozmička energija, svaka moja stanica vibrira u skladu sa prekrasnom glazbom svemira.